O ljubavi prema poslu i tome kako nisu svi stručnjaci za sve

Moda je ozbiljan biznis te se upravo tako treba i tretirati. Zanemarivanje domaće modne i tekstilne industrije kroz hrvatsku povijest dovelo je do toga da su tekstilne tvornice zatvorene, a tek unazad nekoliko godina događa se buđenje i polagan oporavak i vraćanje starog sjaja, pri tome u prvom redu mislim na Varteks koji je rijedak svijetli primjer velikog postrojenja koje malo po malo doživljava svoju renesansu.

Isto tako Hrvatska je zemlja puna talentiranih dizajnera, no većinom su to (čast nekoliko izuzetaka) još uvijek talentirani, kreativni ljudi koji kreiraju i stvaraju u svoja četiri zida bez prodajnog prostora, proizvodnog pogona i istinskog poslovanja. Jer moda je u prvom redu poziv i strast, što samih dizajnera što nas ostalih koji smo uključeni na ovaj ili onaj način u modnu industriju. Jer kada bi se objektivno gledalo, mnogi su već zbog troškova i neprihodovanja trebali odustati, spakirati i zapečatiti šivaću mašinu, ali opet strast, želja, volja i ljubav su prevladali. Tjeraju ih dalje da stvaraju, da se bore i slijede svoje snove. Korak po korak, godinu po godinu.

I kada se činilo da sve polagano ide naprijed, da se brendovi konačno razvijaju i šire, dogodila se korona kriza koja nas je sve skupa u ekonomskom smislu bacila na koljena. No, neću sada o tome. Svi smo u tome zajedno te se suočavamo s posljedicama iste. Netko u većem, netko u manjem obimu.

No, da se vratimo na ljubav i strast ka stvaranju. Nama kreativcima je to izvorni i najjači pokretač bez kojega nema ništa. Upravo je ta strast i ljubav nekima od nas uvjetovala da napustimo sigurne poslove te se 100% predamo u olujno more zvano freelance poduzetništvo. Jedna od njih sam i ja, a učinila sam taj presjek netom prije ove krize. Ne žalim se, znam da će se sve posložiti jer ću dobro debelo raditi da mi se svi planovi realiziraju i neću odustati dok ne bude tako. Takva sam osoba, veselim se svemu što me čeka, uključujući lijepo i ono manje lijepo. Sve je to dio puta, svjesna sam toga.

No, htjela bih se osvrnuti na stanje u modnoj i kreativnoj industriji općenito. Nekako mi se, a posebno u ovo vrijeme pokušaja oporavka od krize čini, da odjednom svi rade sve i da su svi stručnjaci u svemu, iako nisu. Nikad češće nego u današnje vrijeme, razumijem i zašto, postalo je popularno da su svi “one man band” (svi rade sve). No, nije uzalud da ako želiš dobar proizvod vrijedi ona da okupiš tim ljudi koji se bave određenom nišom u nekom području, svatko da svoj značajan doprinos i uz dobru kreativnu viziju koja je ustvari pokretač cijelog projekta možeš napraviti čuda. Tako je u svim industrijama pa tako i u modnoj. Inače će uvijek taj proizvod biti samo pokušaj ili poluproizvod, a mogao je zasjati punim sjajem. No uz “one man band” teoriju i teoriju stavljanja manje cijene ispred kvalitete nikada neće.

Osvrnut ću se direktno na primjere koje se tiču moje profesije kao modnog stilista. Naime, mnogi misle da ukoliko znaju spariti majicu s hlačama da su modni stručnjaci i daju si za pravo davati savjete drugima (to ti nitko ne može oduzeti), a nerijetko to i naplate u komercijalne svrhe u vidu kampanja, reklama itd. E, to naprosto ne bi smjelo ići tako. Ovo je široka i kompleksna tema o kojoj ću sigurno detaljno pisati u sljedećim blogovima, a sada ću samo malo zagrepsti površinu.

Mnogi rade bez recimo stilista (može biti i vizažist ili set dizajner u pitanju itd.) jer misle da ako se znaju privatno obući (što složit ćete se i nije neko mjerilo) ne trebaju platiti stilista. Iskreno to se uvijek i vidi. Vidimo mi iz struke. No, tu dolazimo do još jednog problema, a to je subjektivnost. Sve vizualno je jako subjektivno, ne postoji stroga definicija da se nešto radi na točno određeni način i da to onda funkionira, ne postoji nikakva špranca. Tako da netko tko se baš ne razumije u ovo područje, može biti uvjeren uz podršku svojih prijatelja i obtelji da je ono što je napravio genijalno, ali struka nerijetko misli drugačije.

Primjera radi. To je isto kao da ja za neki motor kažem da je genijalan, jer eto na prvu mi se dopao model, a ne znam ništa o njegovoj tehničkoj ispravnosti i performansama te ga preporučim za kupnju prijatelju, koji se slušajući moj neutemeljeni savjet na kraju zbog toga grdno pokaje. Da to hipotetsko iskustvo prepričam nekome stručnom iz automoto industrije smijao bi mi se u facu. E, pa ista stvar je i s modnom industrijom. Nitko ne želi da mu se smiju iza leđa.