Rezanje budžeta i forsiranje poluproizvoda

Danas više nego ikada s obzirom na ekonomsku i gospodarsku situaciju dolazimo do situacija kada je spuštanje cijena za obavljenu djelatnost postalo vrlo učestalo, poglavito u medijskoj, oglašavačkoj i modnoj branši. Dolazimo čak i do toga da se određene usluge (stilist, vizažist, fotograf itd.) koje su prije bile normalne u stvaranju nekog sadržaja (a vidljivo je da su potrebne) ne uzimaju zbog rezanja troškova, nego se improviziraju od strane nestručnih pojedinaca. Problem je još i veći što se isti taj poluproizvod medijski plasira kao nešto što je dobro te nam treba biti uzor i inspiracija.

Nerijetko se jako naživciram kada vidim ovo gore opisano jer i sama spadam u te davatelje usluga kojima se zbog rezanja budžeta uskraćuje prilika da rade svoj posao te na taj način pomognu da taj sadržaj bude što bolji. Ne ljutim se samo zbog toga što mi je u tim situacijama uskraćena prilika za rad i zarada, nego i zbog samog odnosa brenda ili medija prema svojim kupcima tj. publici.

Što se tiče produciranog vizualnog sadržaja u lifestyle medijima ljestvica kvalitete se znatno spustila (čast izuzecima) jer stranice tj. prostor se moraju popuniti, a o problemu subjektivnosti takvoga sadržaja već sam se dotakla u jednom od prethodnih blogova. Mislim da je vrijeme da se svi skupa zapitamo kuda ovakav mindset vodi jer publika koja se stječe godinama zbog par loših poteza se vrlo lako može izgubiti.

Jako je važno ukoliko plasiraš sadržaj za koji je evidentno da se isproducirao baš za određenu namjenu promocije ili za određeni medij da on bude na nivou, a ne ispod istoga. Neke granice moraju postojati. Važno je i da se za stvaranje tog sadržaja angažiraju ljudi koji su kvalificirani za taj posao te koji imaju iskustva u stvaranju istog. Svjesna sam da ponekad budžet ne postoji, no svakako nije poanta napraviti i prezentirati bilo što. Tada se bolje suzdržati i ne raditi ništa, nego napraviti bilo kakav (polu)proizvod koji najčešće nije na razini kvalitete koja se očekuje.

Danas se više nego inače banaliziraju kreativna zanimanja, no treba biti svjestan činjenice da amaterski poluproizvod nikada neće moći biti kao onaj koji izvedu profesionalci ma koliko se netko trudio i upoznao s materijom. Iskustvo stečeno u poslu ne dolazi preko noći, nego se izgrađuje godinama. Upravo je to iskustvo temelj za svaki budući uspješni projekt.

No, ne mogu se oteti dojmu kako ljude koje bi za takve probleme trebalo biti briga, ili nisu svjesni istoga ili se prave da ih ne vide ili ih uistinu ne vide. To su stvari u koje ne bih ulazila jer su suviše kompleksne prirode te zadiru u pitanja sposobnosti i kompetentnosti za određenu funkciju.

Važna stvar i poanta ovog bloga je shvaćanje svih onih koji naručuju nekakav sadržaj da se ne plasira poluproizvod, nego proizvod za čije će stvaranje biti angažirani profesionalci u svom poslu. I to ne samoprozvani profesionalci, nego oni čija djela i iskustvo govore za njih.

Balansiranje između kreativnosti i zahtjeva klijenata

Svi mi kreativci kada smo kretali u posao imali smo tu utopističku viziju da ćemo raditi i zarađivati od visoko kreativnih projekata i da će apsolutno svi klijenti percipirati stvari poput nas (jer kako drugačije). Bit će to savršena sinergija koja će rezultirati najboljim produktima i suradnja će biti pravo zadovoljstvo. No, malo pomalo kako smo sazrijevali i rasli u poslu, osvijestili smo sami sebi da to u velikom broju slučajeva uopće nije tako.

Nedovoljno razrađene ideje

Znam iz vlastitog iskustva kako postoje slučajevi kada dobijemo brief od klijenta da se uopće na prvu ne slažemo s njegovom idejom (konstruktivno gledano), točnije njegovom estetikom ili su pak smjernice nepotpune i nerazrađene. U većini slučajeva kod takvih nerazrađenih ideja na samom setu se zahtjevi odjednom ponovno promjene što nikako ne ide u prilog izvršiteljima projekta (nama kreativcima), a da ne pričam što se događa sa zahtjevima u postprodukciji i slično. Mislim da smo svi mi koji radimo u kreativnoj industriji imali barem jedno ovakvo iskustvo koje želimo što prije zaboraviti, ali nam je poslužilo kao dobra škola za buduće poslove i naučilo nas načinu kako da se postavimo u takvim i sličnim situacijama. Iako smo vjerujem tada bili na rubu živčanog sloma, nabacili smo osmjeh te se naravno kao pravi profesionalci prilagodili situaciji i profesionalno odradili posao za koji smo angažirani i u konačnici plaćeni.

Uključivanje kreativaca ne samo u izvršenje, nego i u pripremu projekta

No, pitanje je zašto se takve stvari događaju, mogu li se poboljšati i na koji način? Istina je da mnogi klijenti raspolažu skromnim budžetima pa iz tog razloga mnogi od njih ne angažiraju kreativne agencije kako bi im pomogle u osmišljavanju njihovih kampanja, promidžbenih aktivnosti i tome slično pa to često rade sami. Kada je situacija takva iz iskustva znam da je najbolje okupiti kreativce (fotograf, stilist, vizažist, frizer, snimatelj itd) koje bi ionako ili ovako angažirao za taj posao da svojim sugestijama i iskustvom rada dođete do najboljeg rješenja kada je taj projekt u pitanju, umjesto da se ideja i koncept koji ne drže vodu nametne timu. Kao u svakom tako i u ovom poslu, dobra priprema je ključ dobro odrađenog projekta. Svaki član tima je zasebna karika u lancu koji svojom uslugom pridonosi realizaciji projekta. Naravno, bitno je kod izbora tima da se odlučite za prave ljude koji nisu samoprozvani profesionalci, nego za njih govore rad, znanje, iskustvo i vizija koju imaju kada je riječ o poslu. Dakle, smatram da je uključivanje kreativaca u samu pripremu projekta jako važan segment kako bi u konačnici rezultat bio što bolji, a klijent i svi članovi tima bili podjednako zadovoljni.

Mišljenje i iskustva kolega

Odlučila sam saznati dijele li moje mišljenje i što o ovoj temi misle moji kolege, vizažistica Petra Sever i fotograf Ivan Pavliš. Zanimalo me koliko je kreativna sloboda presudna u njihovim poslovima, kako se nose sa zahtjevima klijenata i smatraju li da kreativce treba više uključivati u samu pripremu projekata, a ne isključivo samo u izvedbu?

Petra ističe kako joj potpuna kreativna sloboda kao takva nije od presudne važnosti jer postoje razni segmenti u kojima vizažist može nadodati ili napraviti nešto što je karakteristično za njegov potpis, a što neće narušiti zahtjeve klijenta. “Rekla bih da mi je presudnija sloboda u kojoj će mi netko dozvoliti da zaista odradim svoj posao dobro - da mi odredi smjernice (što podrazumijeva da mora konkretno znati što želi postići) i dozvoli mi da djelujem unutar njih. Najčešće se susrećem s problemom da dobivam kontradiktorne upute koje previše ulaze u detalje moje struke (najčešće s krivim pretpostavkama oko nekih pravila) dok zapravo u suštini nije objašnjeno što se konkretno u dojmu traži.

Vjerujem da je moja obaveza kao profesionalca koji razumije svoje područje djelovanja savjetovati klijenta i uputiti na potencijalne neželjene rezultate tih istih pravila ako vidim da bi njihova odluka mogla utjecati na to da ne budu zadovoljni onim što su na kraju dobili. U situacijama gdje klijent nakon savjetovanja i dalje želi nešto što smatram da ne funkcionira, mirnija sam jer znam da sam ih uputila u alternativa rješenja i druge opcije. Kroz takav način komunikacije klijenti su svjesni da riskiraju potencijalno manje kvalitetan rezultat odrađenog ili nezadovoljstvo istim na svoju odgovornost te to neće pripisivati razini moje efikasnosti.”

Petra smatra da u kreativnoj industriji nedostaje sveopćeg znanja o tome što koji sektor obuhvaća kako bi se sam projekt mogao adekvatno pripremiti pa je tako često kada je uključena u pripremu projekta zatrpana bespotrebnim informacija koje nisu značajne za njen sektor, a neke bitne informacije su izostavljene. “Klijenti koji su kreativcima spremni dati povjerenje da uz njihove upute odrade ono što se od njih traži trebali bi definitivno češće uključivati cijeli tim u samu pripremu. Ono što također ograničava razvoj takve vrste komunikacije jest što smo i dalje siromašna zemlja pa se radi uštede naše sveukupno sudjelovanje svodi na minimum kako bi kreativna usluga bila što povoljnija.”

Ivan naglašava da mu je kreativna sloboda naravno jako bitna (ovisno o vrsti snimanja), jer će samo tako cijelom projektu dati autorsku vrijednost, a klijentu originalniji krajnji produkt. No, kako kaže s vremenom je naučio kako je nekada najsigurniji scenarij držati se ideja koje je ponudio klijent. “Ako vidim da postoji šansa da nešto učinim boljim i zanimljivijim predložit ću to klijentu. Ako klijenta ne uspijem razuvjeriti - držim se dogovora. Klijentova riječ je uvijek zadnja.” Dodaje mi u šali kako kreativa i improvizacija ponekad znaju poprilično izcrpiti fotografe... tako da "tvrdoglavi" klijent ponekad i nije tako loša opcija.

Ivan se složio s Petrinim i mojim mišljenjem kako je jako bitno da kreativci budu uključeni u pripremu projekata, jer će na kraju oni kao tim realizirati sve ono što je dogovoreno sa klijentom. Ako su neke stvari tehnički neizvedive kvaliteta projekta neće biti u skladu s dogovorima te je zato važna komunikacija, usuglašavanje želja i mogućnosti. “Najgora situacija je kada fotograf dobije samo prividnu slobodu kreativnosti i onda se u nekom trenutku uključi klijent sa svojim intervencijama. To je gotovo uvijek totalni fijasko. Klijenti moraju shvatiti da će im samo originalna ideja i realizacija omogućiti da njihov proizvod bude primijećen. Isto tako dobra ideja ne mora biti skupa... puno genijalnih stvari nastane u poprilično skromnim uvjetima.”- zaključuje Pavliš.

O ljubavi prema poslu i tome kako nisu svi stručnjaci za sve

Moda je ozbiljan biznis te se upravo tako treba i tretirati. Zanemarivanje domaće modne i tekstilne industrije kroz hrvatsku povijest dovelo je do toga da su tekstilne tvornice zatvorene, a tek unazad nekoliko godina događa se buđenje i polagan oporavak i vraćanje starog sjaja, pri tome u prvom redu mislim na Varteks koji je rijedak svijetli primjer velikog postrojenja koje malo po malo doživljava svoju renesansu.

Isto tako Hrvatska je zemlja puna talentiranih dizajnera, no većinom su to (čast nekoliko izuzetaka) još uvijek talentirani, kreativni ljudi koji kreiraju i stvaraju u svoja četiri zida bez prodajnog prostora, proizvodnog pogona i istinskog poslovanja. Jer moda je u prvom redu poziv i strast, što samih dizajnera što nas ostalih koji smo uključeni na ovaj ili onaj način u modnu industriju. Jer kada bi se objektivno gledalo, mnogi su već zbog troškova i neprihodovanja trebali odustati, spakirati i zapečatiti šivaću mašinu, ali opet strast, želja, volja i ljubav su prevladali. Tjeraju ih dalje da stvaraju, da se bore i slijede svoje snove. Korak po korak, godinu po godinu.

I kada se činilo da sve polagano ide naprijed, da se brendovi konačno razvijaju i šire, dogodila se korona kriza koja nas je sve skupa u ekonomskom smislu bacila na koljena. No, neću sada o tome. Svi smo u tome zajedno te se suočavamo s posljedicama iste. Netko u većem, netko u manjem obimu.

No, da se vratimo na ljubav i strast ka stvaranju. Nama kreativcima je to izvorni i najjači pokretač bez kojega nema ništa. Upravo je ta strast i ljubav nekima od nas uvjetovala da napustimo sigurne poslove te se 100% predamo u olujno more zvano freelance poduzetništvo. Jedna od njih sam i ja, a učinila sam taj presjek netom prije ove krize. Ne žalim se, znam da će se sve posložiti jer ću dobro debelo raditi da mi se svi planovi realiziraju i neću odustati dok ne bude tako. Takva sam osoba, veselim se svemu što me čeka, uključujući lijepo i ono manje lijepo. Sve je to dio puta, svjesna sam toga.

No, htjela bih se osvrnuti na stanje u modnoj i kreativnoj industriji općenito. Nekako mi se, a posebno u ovo vrijeme pokušaja oporavka od krize čini, da odjednom svi rade sve i da su svi stručnjaci u svemu, iako nisu. Nikad češće nego u današnje vrijeme, razumijem i zašto, postalo je popularno da su svi “one man band” (svi rade sve). No, nije uzalud da ako želiš dobar proizvod vrijedi ona da okupiš tim ljudi koji se bave određenom nišom u nekom području, svatko da svoj značajan doprinos i uz dobru kreativnu viziju koja je ustvari pokretač cijelog projekta možeš napraviti čuda. Tako je u svim industrijama pa tako i u modnoj. Inače će uvijek taj proizvod biti samo pokušaj ili poluproizvod, a mogao je zasjati punim sjajem. No uz “one man band” teoriju i teoriju stavljanja manje cijene ispred kvalitete nikada neće.

Osvrnut ću se direktno na primjere koje se tiču moje profesije kao modnog stilista. Naime, mnogi misle da ukoliko znaju spariti majicu s hlačama da su modni stručnjaci i daju si za pravo davati savjete drugima (to ti nitko ne može oduzeti), a nerijetko to i naplate u komercijalne svrhe u vidu kampanja, reklama itd. E, to naprosto ne bi smjelo ići tako. Ovo je široka i kompleksna tema o kojoj ću sigurno detaljno pisati u sljedećim blogovima, a sada ću samo malo zagrepsti površinu.

Mnogi rade bez recimo stilista (može biti i vizažist ili set dizajner u pitanju itd.) jer misle da ako se znaju privatno obući (što složit ćete se i nije neko mjerilo) ne trebaju platiti stilista. Iskreno to se uvijek i vidi. Vidimo mi iz struke. No, tu dolazimo do još jednog problema, a to je subjektivnost. Sve vizualno je jako subjektivno, ne postoji stroga definicija da se nešto radi na točno određeni način i da to onda funkionira, ne postoji nikakva špranca. Tako da netko tko se baš ne razumije u ovo područje, može biti uvjeren uz podršku svojih prijatelja i obtelji da je ono što je napravio genijalno, ali struka nerijetko misli drugačije.

Primjera radi. To je isto kao da ja za neki motor kažem da je genijalan, jer eto na prvu mi se dopao model, a ne znam ništa o njegovoj tehničkoj ispravnosti i performansama te ga preporučim za kupnju prijatelju, koji se slušajući moj neutemeljeni savjet na kraju zbog toga grdno pokaje. Da to hipotetsko iskustvo prepričam nekome stručnom iz automoto industrije smijao bi mi se u facu. E, pa ista stvar je i s modnom industrijom. Nitko ne želi da mu se smiju iza leđa.